Svrha bilo kojeg hodočašća, onog na sveta mjesta Bogojavljanja ili hodočašća nekom hramu – sažetom makro svemiru i slici mikro svemira, je BUĐENJE PRAVEDNIKA U ČOVJEKU.
Pravednik je poput vage čije obje posude stoje u savršenoj ravnoteži.
On je savjest koja razlučuje između ispravnog i pogrešnog i PUT prema duhu.
On je iznad suprotnosti ovog djelatnog svemira.
Pravednik u red dovodi, najprije sebe, a potom i sve oko sebe i u tom smislu ima ulogu kozmičke sile.
Hodočasnik putuje UNUTAR sebe, dok je njegovo tijelo instrument tog svetog putovanja. Jer, tijelo jeste hram u kojem živi duša – iskra Duha. Čovjek koji odlazi na sveta mjesta identificira se sa ONIM koji je ta mjesta proslavio ili se identificira sa izabranim UČITELJEM koji čini to isto.
Čovjek posvećen UNUTARNJEM HODOČAŠĆU ubrzo otkriva da je on sam postao jači nego što je to bio prije i da posjeduje, sada, nove vrline i osobine koje do tada nije imao.
Krajnji cilj hodočašća je njegovo ukidanje ili POSTAJANJE onog što je hodočasnik nazivao putom.