U ranim jutarnjim satima grad zazuji poput velike košnice. Pločnici i ceste prime na tisuće i tisuće ljudi koji hrle prema svojim radnim mjestima. Huka i buka koja se pritom proizvodi ne izgleda nimalo idilično samim sudionicima te aktivnosti. Oni koji se voze gradskim prijevozom najčešće prigovaraju zbog nesnosnih gužvi i kašnjenja, a gradske vlasti su najomiljenija meta napada. Nakupljene nervoze se oslobađaju i u međusobnim verbalnim sukobima, tako da se katkad čini da autobus, tramvaj ili vlak voze roj dezorijentiranih pčela. Vozači imaju svoje specifične probleme. Nisu zadovoljni regulacijom prometa, kvalitetom cesta, pješacima, a ni kolegama vozačima. Vjeruju da ima puno onih koji ne znaju voziti i da se njih pita, polovici bi oduzeli dozvole. “Čepovi” koji su gotovo svakodnevni prizor na najprometnijim ulicama, izbacuju iz sjedala mnoge koji se u njima nalaze. Nervozno trubljenje, neljubazna dobacivanja, nikada nisu ubrzala promet i otklonila zagušenje, i iako je to očito, ipak su rijetki oni koji su prestali s takvim načinom ponašanja.

Borba za parkirno mjesto je priča je za sebe! Naći mjesto za svoje prijevozno sredstvo postala je natjecateljska disciplina u kojoj baš i nema mnogo ferpleja. Slika se, naravno, ponavlja i u satima odlaska s posla.

Prelazak kućnog praga nakratko može izmamiti uzdah olakšanja ali nakupljena mala i velika nezadovoljstva neće nestati. Potražit će nekoga na kome će se moći istresti. Taj začarani krug okretat će se sve dok se ne otkrije mjesto na kome nastaje problem. Pogled prema… onom drugačijem… pruža takvu mogućnost.

— ONO DRUGAČIJE —

Mnogo puta ste prošli kroz iskustva o kojima ovdje govorimo. Mnogo puta ste kritizirali gradske vlasti i suputnike u vožnji. Mnogo puta ste sve to prepričavali kolegama na poslu, prijateljima i članovima obitelji. Mnogo puta ste, dakle, ove situacije (a i druge obilježili istim mislima, istim izjavama i istim ponašanjem) i baš zbog toga gledate i živite postojeću stvarnost. Želite li je promijeniti krenite prema izlazu iz nje i uputite se prema novom načinu života – POZITIVNOM I SVJESNOM.

Svakoga jutra zahvaljujte svima onima koji vam omogućuju da stignete tamo kamo ste krenuli. Zajednica ne može funkcionirati ako pojedinci u njoj tu istu zajednicu vide kao teret na svojim leđima i latentnog dežurnog krivca.
Skupine ljudi na autobusnim ili tramvajskim postajama nisu gomile koje vam smetaju, nego su tu da bi, kao i vi, otputovali do odabranog mjesta. Pogledajte ih prijateljski i s razumijevanjem.

Ako vas je netko dodirnuo ili čak gurnuo, prihvatite to dobronamjerno. U tom trenutku dobivate dar, veliki dar, da ne naštetite sebi ljutnjom ili prosudbom. Osmjehnite se onom do sebe. Vaš osmijeh će mu uljepšati dan. Ima dovoljno mjesta i vremena za sve i svakoga.

Vožnja cestom nije posuta komadićima oštrog stakla nego zrncima svjetlosnih znakova. Pratiti ih znači željeti sebi ono najbolje, a to je stvar discipline, ne slučajnosti. Otklonite od sebe misli o gužvama, “čepovima” i nesposobnim vozačima. Izdajte sebi dozvolu za mirnu i strpljivu vožnju; neka vas ne zanima volan drugih, čvrsto držite svoj. Budite sigurni da vas parkirno mjesto već čeka i tako ćete izbjeći borbu oko njega. Isprobajte novi “sistem” i mnoge će vam stvari postati jasnije.

Na sumnje odgovorite ustrajnošću u novim izborima, na ljutnje odgovorite blagošću i velikodušnošću, na pesimizam odgovorite optimizmom. Zapamtite, problemi imaju samo jednu svrhu da vam omoguće da se igrate s rješenjima!

Recite sebi:

Dajem drugima točno ono što želim da drugi daju meni.