Za boravka u Egiptu, Ivan Meštrović svoje duboke dojmove o Sfingi u Gizehu zapisuje u Uspomenama s puta po istoku – 1962 g.:
Sadržaj i smisao? O Bože Moj, traženje, dozivanje, odavanje počasti onome nevidljivom, koji sve dava i drži. Jedno je vrijeme gledalo i odavalo počast ovako, drugo onako, ali u suštini je isto, izvor je isti, a i cilj je isti.
Dugo traženje, dugi napori mnogih, progovorili su odjednom, kroz jednog. Koliko je trebalo putovati, stradati, mučiti se, žuditi, dok se je tvoje božansko lice oblikovalo na grabežljivoj životinji? Pa opet, to lice ne postane Bog, niti Njegov oblik, već samo glava izrasla na životinji, koja traži Boga, prati njegove pojave, čeka izlaz rađajućeg sunca. U polusnu vidi božanstva na crnom šatoru iznad sebe, bezbroj anđela, i čeka da se pojavi; Njega, koji tim anđelima daje svjetlost, čeka pastira tog svijetlog stada, oca te razasute dječice, da joj kaže riječ, da i nju digne.
U Esejima o Mikelanđelu Ivan Meštrović piše:
… jer nijedna prava religija ne zaostaje za drugom religijom i svaka je od njih samo različita riječ jedne te iste vjere, s istim ciljem i istom težnjom k Bogu kao najvišoj mudrosti i najvišem skladu.
Ako se religija shvati kao ostvarenje svjesnosti, tada i samo tada se njena univerzalnost može održati, jer nije moguće univerzalnim učiniti pojedine običaje i dogovore.
Nama u fokusu zanimanja ne bi trebalo biti fizičko tijelo Isusa, Muhameda, Bude, Mojsija …, niti prostor u kome su živjeli. Proroka se ne sjećamo zbog njihovih različitih načina prenošenja Istine. Sve njih duboko poštujemo zato što su iskustveno spoznali i osjećali Boga.
Čovijek koji je dostigao najvišu mudrost i najviši sklad zna i zna da zna da je Bog Tvorac i Realizator. Kad je usidren u središtu svog duhovnog Jastva, osjeća se kao mirni promatrač Svih aktivnosti, svih događanja bez obzira da li ih osjeća čulima ili pokreće druga djelovanja na zemlji.
Uzrok ljudske patnje je u identifikaciji Jastva (dušine svijesti) sa tijelom i osjetilima, prema tome, sa svim suprotnostima relativnog svijeta. Čovjek je samo glumac u velikoj igri života. On igra tugu ili radost kad to uloga zahjteva, ali nikada se ne treba identificirati sa tim ulogama, niti treba igrati tuđe uloge.
U Crkvi Presvetog Otkupitelja, Ivan Meštrović je kroz prikaze Vječno Raspetog, četiri Evenđelista (Mateja, Marka, Luke i Ivana) i Porođenja i Oplakivanja – jasno prenio Istinu koju je propovijedao Isus dok je boravio na zemlji.
Kad je Krist sebe nazvao “Sinom Božjim” mislio je na Univerzalni Duh (“Duh Sveti”) koji boravi u njemu.
U Ev. po Ivanu, 10:36 Isus kaže:
…možete li onda onome koga je Otac posvetio i poslao na svijeti kazati “Huliš”, zato što rekoh “Sin sam Božji”?
U nekom drugom trenutku, kada je Isus izrekao frazu “Sin Čovječji” – mislio je na fizičko tijelo.
U Ivanu 3:5-6, Isus kaže:
Ako se čovjek na rodi iz vode (Riječ-kozmička vibracija, nevidljiva sila koja podržava cjelokupnu kreaciju) i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje. Što je rođeno od mesa, meso je, a što je rođeno od Duha, Duh je.
Mi nemožemo upoznati sebe kao Sinove Božje, ako životnu energiju ne podignemo u prostor Boga.
Dali nam je to važno?
Naravno da jeste!
Bez Onoga Što Zaista Jesmo (bez svjesnosti) ne možemo uspješno funkcionirati na ovome svijetu, jer tada nemamo nikakvu kontrolu nad svojim mislima. A, kad ne kontroliramo misli, ne kontroliramo ni tijelo, jer je ono onakvo kakve su i naše misli. Psihološki Sotona, nije ništa drugo nego svijest identificirana sa tijelom i osjetilima i grubim materijalnim svijetom. Bog nije stvorio patnju, ona je djelo čovjeka, njegov izbor. Bog je stvorio čovjeka na Svoju sliku da bude gospodar nad ovim svijetom, da stvarajući iskustveno sebe spozna kao Sina Božjeg. Jasnoću o Božjem planu i svrsi zbog koje je objavio Sebe kroz ovu kreaciju, Ivan Meštrović je prikazao kroz “Vječno Raspetog”.
Isusa je oblikovao kao mladića, oblog tijela i mirnog izraza lica koji nije raspet na križu već je u naručju serafina (gorući), točnije, serafin ga nosi na svojim krilima, blaženog smiješka.
Naslov djela nije u suprotnosti sa onim što je majstor htio pokazati. “Vječno Raspeti” se odnosi na Kozmičku Vibraciju (Riječ, Amen …) koja je natopljena Kristovskom Inteligencijom, što je isto što i “Duh Sveti”, ta nevidljiva sila koja podržava cjelokupnu kreaciju.
Cilj svakog bića koja pristigne na ovaj svijet (bio on toga svjestan ili ne) jest, iskusiti svjesnost blaženstva. Onaj tko to ostvari osjeća svijet kao pozornicu i svoju ulogu igra najbolje što može, uvijek svjestan Tvorca, uvijek osjećajući Njegove upute.
Meštrović je napisao:
Otkupitelj je došao otkupiti čovječanstvo, a ne grupe, sekte ili rase. Njemu služe oni koji svoje bližnje nastoje podignuti k višemu.
Njegove riječi nisu puke intelektualne zamisli, već su one odraz unutarnjih spoznaja.
Hodočastili smo Crkvu Presvetog Otkupitelja da izrazimo poštovanje svecu, čovjeku, koji je kamen i svoje dlijeto prepustio Bogu da se On kroz njega pokaže.
U Knjizi Izlaska; 20,25; Ponovljeni zakon 27,5; Prva knjiga o kraljevima 6, 7 kaže se:
Hram mora biti izgrađen od neobrađena kamena, a ne od isklesana … jer čim na nj spustiš svoje dlijeto, oskrnavićeš ga.
Kamen ima vrlo složenu simboliku, ali za ovu priliku reći ćemo da je u pitanju “Riječ od koje je sve sačinjeno, što je sačinjeno …” – Ap. Ivan.
Hodočastili smo Crkvu Presvetog Otkupitelja da se poklonimo Bogu i Njegovom Sinu, unutar sebe. Jer, ma gdje da idemo, ma gdje da hodočastimo, ako to ne činimo unutar sebe, nismo učinili ništa istinski vrijedno.
Vesna Prljić Ćalušić